Ratko Lalić je rođen u Dolipolju 1944.godine. Akademiju likovnih umetnosti i postdiplomske studije završio je u Beogradu 1975. godine u klasi profesora Stojana Ćelića. Radio je kao redovni profesor na Akademiji likovnih umetnosti u Sarajevudo 1992. godine, gde ga zatiče rat. Godine 1992. napušta grad, a sva njegova dela ostaju u sarajevskom ateljeu. Od 1992. godine do 1994. godine redovni je profesor na Akademiji likovnih umetnosti na Cetinju, a od 1997. godine do 2004. godine na Akademiji likovnih umetnosti u Banja Luci. Od 1994. godine je redovni profesor crtanja i slikanja na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Izlagao je na 30 samostalnih i 250 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Slikarstvo Ratka Lalića traje, tokovina skladnog i logičnog kontinuitea, od sredine sedamdeset godina prošlog veka do danas. Već na samom početku Lalić je značajni akter savremenog srpskog i jugoslovenskog slikarstva, a Đorđe Kadijević ga je čak označio kao jednog od najznačajnih pokretača slikarstva nove figuracije u nas. Tokom trodecenijskog perioda nove figuracije u nas. Tokom trodecenijskog perioda Lalić će ostati posvećenik realizna i slikarstva prizora. Lalić nam omogućuje da predmet definitivno vidima realizovan u čistoti nekih primera umetnosti Dalekog istoka možda i zbog toga što je kaligrafska jasnost njegovog kazivanja i smisao njegovih iskaza. On vraća ljudskom oku svesti ono čega se čovek u svetu tehnike otuđuje: To što je bilo u početku stvaranja još uvek je tu nezavisno od mena kroz koje smo prolazili. Lalića danas zatičemo u stanju u kome ne želi da tumači svoje poruke jer mu znanje da je u istraživanjima uvek na pragu novog otlrića dozvoljava da živi u irealnim, a mogli bismo reći u idealnim područjima realnosti suočeni sa mogućom izmenom koncepta slike. Opredjeljen isključivo za pejzaž Lalić je izabrao sasvim neobičan pristup ovoj klasičnoj temi: okrenut čistoj prirodi, bez tragova civilizacije i urbanog ambijenta, nalazio je motive u onim prostim, na izgled neatraktivnim detaljima predela koji klasičnim pejzažistima nikada ne bi zapali za oko - u kamenjarima zađikljalim u korov, u travuljinama pustih proplanaka, u budžacima zapuštenih bašta zaraslih u burjan, u šibljacima i trnjacima podneo snežnih, vetrom obrisanih strmenih i u ispucaloj zemlji žitišta i kukuruzišta. U sužavanju kadra slike sa totala na detalj, oseća se ono što Ibrahim Sakić u komentaru izložbe naziva tematizirajućim marginalizmom. Mogli bismo reći da je upravo tematiziranje marginalnog, postavljanje na nivo slikarske teme na izgled beznačajnih segmenata pejzaža, svojevrsna estetika Lalićevog slikarstva.